Ali na putu do crkve Hope nije spominjala pismo. Zbog toga ga je tijekom cijele službe preplavila nervoza. Nije čuo ni jednu riječ koju je dr. Davis rekao. Umjesto da sluša, vrijeme je provodio gledajući krajičkom oka Hope i razmišljajući koliko bi mu bilo mrsko izgubiti ju. Bila je zaista dobra djevojka. Te je večeri blistala više nego ikad. Nadao se da će naći nekoga tko će biti dobar prema njoj. Zaslužila je najbolje što život može pružiti.
Kad su Bill i Hope izašli iz crkve i krenuli kući, već je bio pao mrak. Na noćnom nebu je četvrtina mjeseca bila poput lampe. Svaki put kad bi izašli iz sjene stabala, bijela bi mjesečeva svjetlost naglasila kontrast Hopine tamne kose i očiju, i mekanih bijelih obraza. U Billu je buktala ljubav i čežnja.
"Pa, Billy, da li ti se sviđala služba večeras?" opušteno je pitala Hope.
"O, pa bila je u redu." Billu se činilo kao da mu je čeljust ukočena – tvrda i nepomična. Promatrao je Hopino lice i tražio gestu ili bilo koji drugi znak koji bi ga upozorio da je došao trenutak kojeg se bojao. Svaki put kad bi pomakla usta kako bi počela pričati, Bill je bio siguran da je došao kraj. Ali umjesto toga, ona bi iznijela još jedan nevezan komentar kao da joj na umu nije ništa osim uživanje u babljem ljetu.
Budući da su se približavali njenoj kući, a ona još uvijek nije spomenula pismo, Bill je počeo sumnjati da ga uopće nije dobila. Možda je zapeo u poštanskom sandučiću ili se izgubilo u poštanskom uredu. Nešto mu se sigurno dogodilo. Da ga je Hope pročitala, sigurno bi ga već spomenula. Bill se napokon pribrao i njegov se jezik razvezao.
Sad su već bili skoro pred njenom kućom. Za vrijeme spontane stanke u razgovoru, Hope je rekla: "Billy, primila sam tvoje pismo."
Billyja su prošli trnci, stvorila mu se knedla u grlu i zaustavila dovod zraka tako da je jedva disao. Snažno ju je progutao i uspio izmucati: "Jesi?"
Hope je rekla: "Aha," i nastavila hodati.
Billova je neizvjesnost postajala neizdrživom. Pomislio je: "Ženo, reci nešto prije nego se onesvijestim." Ali činilo se da se Hope sviđala njezina nedorečenost. Bill je pomislio: "Onda ja moram nešto reći, jer ćemo ubrzo biti pred njenom kućom." Skupio je svu hrabrost i rekao: "Jesi li ga pročitala?"
Odgovorila je: "Aha," i to je bilo to.
Bill je ludio od neizvjesnosti. "Da li ti se svidjelo?"
Na usnama joj se potkrao mali, nestašan osmjeh. "Pa, bilo je u redu."
Bill je osjetio adrenalin. Prestao je hodati i okrenuo se prema njoj. "Hope..."
"Bill, voljela bih se udati za tebe," rekla je. "Volim te."
Sljedećeg su se dana Bill i Hope odvezli do grada do zlatarnice. Bill je platio osam dolara za par vjenčanih prstena. Zakačio je prsten za iglicu u svom džepu da se ne izgubi. Tada je nježno uzeo Hopin dražestan prst u svoju žuljevitu ruku i počeo na njega stavljati zaručnički prsten.
Hope ga je zaustavila. "Billy, ne misliš li da bi bilo lijepo da prvo pitaš majku i tatu?"
Bill je osjetio kako mu je srce zastalo. Mislio je: "Eto nas opet." Bojao se da bi se Hope mogla predomisliti ako se gospođa Brumbach dovoljno odlučno usprotivi. Jedva je, preko volje, rekao: "Da. Pretpostavljam da bi." Tada se dosjetio. "Slušaj Hope, nakon vjenčanja ćemo sve dijeliti po pola, zar ne?"
"Tako je. Ja ću odraditi svoj dio."
"I ja svoj. Što kažeš na to da počnemo odmah – ti pitaj svoju majku, a ja ću pitati tvog tatu?"
Hope je slegnula ramenima. "To mi se čini u redu."
"Možda bi trebala pustiti da ja prvo pitam tvog tatu," mudro je predložio Bill. Htio je dobiti Charlijev pristanak prije nego gospođa Brumbach sazna išta o tome. Činilo mu se da tako ima više šanse.
"Hoćeš li ga ubrzo pitati?"
"Učinit ću to u nedjelju navečer."

Bill je satima beskrajno promišljao o svom problemu. Ponekad bi se zaustavio u jarku gdje je radio, naslonio glavu na lopatu i samo buljio u prazno dok je u glavi tragao za odgovorom. Kako će joj ikad dati do znanja da je želi oženiti ako joj nema hrabrosti to reći? Neko je vrijeme razmišljao o ideji da je njegov prijatelj, George DeArk, pita umjesto njega. Ali to se nije činilo dobrim. Hope bi ga možda u tom slučaju odbila. Kako će to onda učiniti? Kako? Odjednom mu je sinula ideja. Tako je! Napisat će joj pismo.
Te nedjelje navečer, Bill je bio budan s olovkom i papirom do kasno u noć, naporno je radio na svakoj rečenici, sastavljajući i prepravljajući, znojeći se dok nije na dvodimenzionalni papir prenio svoje osjećaje najbolje što je mogao. Nakon tog velikog dostignuća, njegova je početna ideja bila osobno predati pismo Hope. Tada je zamislio Hope kako tiho čita pismo dok on stoji stisnutih palčeva, grizući usne, toliko nervozan da bi se mogao onesvijestiti. Ne, to neće ići. Odlučio je pismo poslati poštom. Ako pošalje u ponedjeljak, Hope će dobiti pismo u utorak tako da mu može odgovoriti u srijedu navečer kad je bude vodio u crkvu. To se tada činilo kao dobar plan.
U ponedjeljak ujutro je Bill polizao markicu, zalijepio je na kuvertu i ubacio pismo u poštanski sandučić na putu za posao. Kasnije tijekom tog dana, dok je kopao jarak, na pamet mu je pala strašna misao: što ako se njezina majka dokopa tog pisma? Billovo se čelo orosilo kapljicama znoja i koljena su mu toliko klonula da se morao nasloniti na rub jarka. Pomislio je: "Ako njena majka pročita to pismo, gotov sam."
Bill se dobro slagao s Hopinim ocem, Charlijem, ali s njenom je majkom bila druga priča. Dotjerana i uštirkana, gospođa Brumbach se ponosila visokim društvenim položajem. Živjela je u prekrasnoj kući, nosila skupu odjeću, bila je član velike formalne crkve i nekolicine utjecajnih organizacija. Na Billa Branhama je gledala kao na još jednog šljakera – definitivno ne dovoljno otmjenog da oženi njenu kćer. Sumnjičavo je gledala i na Billova zadrta vjerska uvjerenja. Ako ona vidi to pismo, vjerojatno će se snažno usprotiviti. Možda će čak ići toliko daleko da natjera Hope da prekine s njim. Bill je strahovao od te pomisli.
U srijedu uvečer, Bill je parkirao iza Brumbachovog novog sjajnog Buicka. Ostavio je otvorena vrata svog klimavog Forda u slučaju da je gospođa Brumbach pročitala pismo i da mora pobjeći od tamo.
Pokucao je. Otvorila je Hope: "Bok, Billy. Što nećeš ući?"
"O, ne," pomislio je Bill, "dovest ćeš me u prostoriju u kojoj je tvoja majka i zatvoriti vrata. Onda ću biti u gadnoj nevolji." Malko se nasmiješio i rekao: "Hvala, Hope, ali toplo je. Čekat ću tu na verandi dok se ne spremiš."
"O, uđi. Mama i tata te žele vidjeti."
Bill je pomislio: "O! Sve je gotovo." Nervozno je ušao, skinuo šešir i stao kraj vrata, spreman na brzi bijeg.
Hope je rekla: "Odi u kuhinju gdje su mama i tata. Bit ću spremna za crkvu za nekoliko trenutaka."
Bill je otišao do vrata kuhinje. Hopini roditelji su sjedili za kuhinjskim stolom. "Kako ste, gospodine Brumbach? Kako ste, gospođo Brumbach?"
Charlie Brumbach je, srdačno kao i uvijek, rekao: "Bok, Billy. Uđi i popij čašu ledenog čaja."
"Ne, hvala. Nisam žedan."
"Pa, hajde svejedno dođi i sjedni."
Urota je bila sve dublja. Billovo je srce jako lupalo. "Ne, hvala. Ostat ću tu ako je to u redu. Baš je divno vrijeme."
Gospođa Brumbach je rekla: "Da, prekrasno vrijeme."
Njih troje je ćaskalo o vremenu i drugim događajima dok Hope nije sišla. Bill je disao lakše tek kad su Hope i on bili na verandi, a iza njih zatvorena vrata.
"Billy, baš je lijepa večer, hajmo pješice do crkve."
Novi val straha je preplavio Billa. Mislio je: "To je to. Reći će mi da je gotovo. Trebao bih je dobro pogledati jer je to vjerojatno posljednji put da sam s njom."
Ali na putu do crkve Hope nije spominjala pismo.

IAKO je William Branham već bio pastor vlastite zajednice i iako je propovijedao svake nedjelje ujutro u staroj dvorani Masonic Hall u Jeffersonvilleu, cijelo je ljeto 1933. godine nastavio ići na službe Misionarske baptističke crkve srijedom i nedjeljom navečer. Očigledno, to mu je bio izgovor da bude sa svojom djevojkom, Hope Brumbach, a ne da bi slušao propovijedi dr. Davisa. Ali budući da je ubrzo trebala biti završena njegova zgrada, to se trebalo promijeniti, jer će i on održavati službe sredinom tjedna. Kako će onda vidjeti svoju djevojku? Bill je uvijek bio sramežljiv i nesiguran u ženskom društvu. Pomisao da će izgubiti svoj savršen izgovor da vidi Hope bi ga oblila znojem i nemirom.
Bill je cijenio svaki trenutak proveden u društvu Hope. Kad se ona smijala, on se smijao. Kad se ona veselila, on se veselio. Nije znao čime ga je očarala – ali sviđalo mu se to. Ona mu je bila sve dobro i lijepo na svijetu – zrak, i kiša, i ljeto, i cvijeće, i dobrota, i čežnja… Što je više bio s njom, sve je više želio biti s njom. Što će se dogoditi njihovoj vezi ako ne bude imao izgovor da je vidi svaku srijedu navečer? Hoće li se udaljiti od njega? Bill je zadrhtao na samu pomisao. Što ako nađe drugog dečka? Nije mogao disati dok je razmišljao o tome. Nije mogao riskirati da je izgubi. Kako će živjeti? Ne, morao je smisliti neki drugi dobar izgovor da je redovito viđa. U jednom trenutku, dok je Bill iznova i iznova razmišljao o tom problemu, sinulo mu je da je najbolji način da provede više vremena s Hope Brumbach da joj promijeni prezime u Branham.
Od trenutka kad je odlučio zaprositi Hope, počele su ga mučiti drugačije sumnje. Njezin je otac kao direktor sindikata, lokalnog Bratstva pennsylvanijske željeznice, zarađivao petsto dolara mjesečno. Billy je, s druge strane, zarađivao dvadeset centi na sat u javnoj službi i svojom je plaćom pomagao uzdržavati svoju majku, oca, sedmero braće i jednu sestru. Kako će moći uzdržavati svoju ženu? Sve što joj je mogao ponuditi bila je ljubav i privrženost. Tko je on da uzme Hope iz njenog udobnog doma i da je podvrgne mukama siromaštva? Ona je zaslužila mnogo bolje. Nakon dugog i mučnog predomišljanja, Bill je zaključio da ne može pitati Hope da se uda za njega. Previše ju je volio da joj pokvari život.
Ali ta odluka nije prekinula njegovu muku, samo je otvorila još jednu dilemu. Ako neće zaprositi Hope, kako opravdati to što joj oduzima vrijeme? Neće li joj biti bolje ako on prekine njihovu vezu? Što je prije prestane viđati, prije će ona naći nekog drugog – nekog tko joj može pružiti dobar život. Da, to je pravedno. I on to mora učiniti. Ali…
Koliko god razmišljao da je to za njeno dobro da joj kaže zbogom, nije se mogao prisiliti na to. Preispitivao je svoje financijsko stanje i mogućnosti. Neka njegova braća su sada bila dovoljno odrasla, pa su i oni pomagali kod obiteljskih računa. To je bio plus. A ostala braća nisu bila daleko od toga. Za nekoliko godina i oni će pomagati – još jedan plus. Možda bi Bill mogao postupno smanjivati svoju potporu bez da majci zada dodatne probleme. Onda bi, ako bi puno radio, možda mogao priuštiti Hope lijep život. Raslo mu je uzbuđenje dok je razmatrao tu mogućnost. Da, činilo se financijski izvedivo. Treba li to učiniti? Da – da, učinit će to. Zaprosit će Hope Brumbach!
Ali donijeti odluku da je zaprosi i zaprositi ju, to su dvije različite stvari. Kako je završavao kolovoz i počinjao rujan, Bill je pokušavao skupiti dovoljno hrabrosti da postavi pitanje. Zagledao bi se u njene tamne oči i ozareno lice, i razmišljao: "O, ne bi li zajedno bili sretni?" Ali svaki put kad bi pokušao pitati, usta bi mu se osušila i knedla bi mu zapela u grlu, te ne bi mogao ni gutati, a kamo li izgovoriti razumljivu rečenicu. Svake noći kad je bio s njom pokušao bi iznova, ali riječi su odbijale izaći. Sam bi sebi rekao: "Večeras ću to učiniti! Neće proći ni deset minuta na mom satu prije nego je pitam." Nije pomoglo, vrijeme je ipak prošlo i nije se mogao natjerati zaprositi ju.

Nalazio se na obali rijeke Jordana gdje je Ivan Krstitelj krstio Isusa. Bill je propovijedao Evanđelje mnoštvu ljudi kad je iza sebe čuo roktanje i skvičanje. Okrenuo se i vidio veliku svinjsku staju izgrađenu pokraj rijeke. Bila je puna svinja i osjetio se jak vonj. Bill je komentirao: "Ovo mjesto je zaprljano. A nikako ne bi trebalo biti. Ovo je sveto tlo po kojem je koračao sam Isus."
Tada se ukazao anđeo Gospodnji, uzeo je Billa i odveo ga s tog mjesta na križanje Osme i Penn ulice u Jeffersonvilleu. Na mjestu gdje je nekoć bila bara s ljiljanima, sada je bila velika, betonska zgrada s natpisom na prednjim vratima "Branhamov šator". Anđeo ga je uveo unutra. Bill nije mogao vjerovati svojim očima. Zgrada je bila prepuna ljudi. Ne samo da je svako mjesto bilo zauzeto, već su ljudi sjedili i na prolazima između klupa i stajali uza zid. Na kraju prostorije su bila tri križa, jedan kod propovjedaonice i dva sa strane. U viziji je Bill došao do mjesta iza propovjedaonice i rekao: "O, to je divno, to je sjajno. Bože, kako si dobar što mi daješ ovaj šator."
Tada je anđeo Gospodnji rekao: "Ali ovo nije tvoj šator."
"Naravno da je ovo moj šator," pobunio se Bill.
Anđeo je ponovio: "Ne. Dođi i vidi." Anđeo je podigao Billa i ponovno ga spustio, ovaj put pod prostranstvo vedrog plavog neba. Anđeo je rekao: "Ovo će biti tvoj šator."
Razgledavajući uokolo, Bill je primijetio da se nalazi u voćnjaku. Voćke su narasle do oko 6 m visine u dva usporedna reda s prolazom između njih, a na kraju prolaza se nalazilo jedno veliko stablo, smješteno tako da je jednako udaljeno od oba reda. U jednom redu su se nalazile samo jabuke, a u drugom šljive. Neobično, ali njihovi su se korijeni nalazili u velikim zelenim kantama. I s desne i s lijeve Billove strane bile su prazne posude u ravnini sa svakim redom stabala.
Zagrmio je glas s neba: "Ljetina je zrela, ali radnika je malo."
Bill je pitao: "Gospode, što mogu učiniti?" Dok je promatrao, stabla su počela sličiti na crkvene klupe iz vizije njegovog šatora, a tri stabla na kraju prolaza su poprimila oblik križeva. Bill je pitao: "Što ovo znači? I što je s ovim praznim posudama?"
Anđeo je odgovorio: "Trebaš saditi u te dvije posude."
Stojeći između ta dva reda stabala, Bill je odlomio granu sa stabla jabuke i smjestio je u praznu kantu na toj strani. Tada je odlomio granu sa stabla šljive i zasadio je u praznu kantu na toj strani. Odmah su iz te dvije posude izrasla dva stabla i nisu se zaustavila dok nisu bila visoka koliko i druga stabla voćnjaka.
Zatim je jak vjetar zatresao stabla i glas je rekao: "Dobro si učinio. Drži ispružene ruke i beri ljetinu."
Bill je držao obje ruke ispružene. U jednu je ruku pala velika žuta jabuka, bila je tvrda i zrela, a u drugu ruku je pala velika žuta šljiva, mekana i zrela. Glas je rekao: "Pojedi plodove, ukusni su." Bill je zagrizao prvi, a potom i drugi plod. Oba su bila slatka, sočna i ukusna. Glas je ponovio: "Ljetina je zrela, ali radnika je malo."
Tada je Bill primijetio da veliko stablo na kraju prolaza, koje je još uvijek bilo u obliku križa, na svojim granama ima i jabuke i šljive. Bill je otrčao prolazom i bacio se pod to stablo plačući: "Gospode, što mogu učiniti?"
Jak vjetar je toliko zatresao stabla da su jabuke i šljive počele padati na Billa poput kiše. Glas je rekao tri puta: "Kad izađeš iz ove vizije, pročitaj 2. Timoteju 4." Zatim je Bill ponovno bio u svojoj sobi.
Sunce se popelo malo više na jutarnjem nebu pokazujući da je, dok je on bio u viziji, prošlo određeno vrijeme. Bill je zgrabio svoju Bibliju i okrenuo 2. poslanicu Timoteju. Polako je pročitao četvrto poglavlje, razmišljajući o svakoj riječi, pokušavajući povezati svaku riječ s vizijom.
Propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno, kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i nauci. Jer doći će vrijeme kad oni neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škaklju uši, te će odvratiti svoje uši od istine, a okrenut će se bajkama. A ti budi razborit u svemu, podnesi patnje, vrši posao evanđeliste, svoju službu ispuni potpuno.

Bill je istrgnuo tu stranicu iz svoje Biblije i ponio je sa sobom na svečanost posvećenja u Osmoj i Penn ulici. Budući da je bio radni dan, moglo je prisustvovati samo oko pedeset ljudi iz njegove zajednice – uglavnom žene i djeca. Dok je Major Ulrey iz Američkih volontera poveo svoj bend u veseli marš, Bill je postavio kamen temeljac na njegovo mjesto u svježem betonu. Bila je to simbolička gesta. Budući da Novi zavjet kaže da je Isus Krist Zaglavni kamen Svoje crkve, kada je Bill stavio kamen temeljac za svoju zgradu, rekao je da će crkva biti posvećena načelima Zaglavnog kamena, Isusa Krista.
Ljudi su tada ubacili kovanice, uspomene i pisane molitve u jednu limenku i stavili je u šuplji kamen temeljac. Bill je dodao stranicu koju je tog jutra istrgnuo iz svoje Biblije – stranicu koja je sadržavala te proročke riječi: "A ti budi razborit u svemu, podnesi patnje, vrši posao evanđeliste, svoju službu ispuni potpuno."

OD STOTINA ljudi koji su prisustvovali prvom evanđelističkom skupu Williama Branhama u lipnju 1933. godine, većina ih se nakon večernjih skupova u šatoru vratila svojim crkvama. Ali neki novoobraćenici Kristu nisu prethodno pripadali nekoj crkvi. Mnogi od tih ljudi su počeli dolaziti na Billyjeve redovne nedjeljne službe. Unajmljena dvorana Masonic Hall ubrzo je postala premala da bi se ljudi udobno smjestili, što je Billa primoralo potražiti drugu zgradu.
Na križanju Osme i Penn ulice u Jeffersonvilleu, nedaleko od mjesta gdje je živio sa svojom obitelji, cesta je obilazila malu, plitku baru obraslu ljiljanima. Hodajući kući od dvorane Masonic Hall, Billy je kleknuo u grm kužnjaka na rubu te bare kako bi se pomolio o svom novonastalom problemu. "Gospode, što da napravim? Gdje želiš da se ova crkva preseli?"
Zagledao se u okrugle, zelene listove ljiljana koji su plutali na vodi poput tanjura. Kako su divni ti cvijetovi, neki ružičasti, neki bijeli. Ljiljani su ga oduševljavali kako kreću iz takvog mulja i blata na dnu bare, probijaju se do sunčeve svjetlosti i na kraju su tako čisti i zadivljujući. To je Billa podsjetilo na njegov vlastiti život koji je nedavno izašao iz blata grijeha na sunčevu svjetlost ljubavi Isusa Krista. Kako je divan Gospod koji je mogao učiniti takvo čudo. Tada mu je sinulo, poput otkrivenja odapetog s Božjeg prijestolja: tu će biti njegova crkva – upravo tu gdje je bara ljiljana. Billy je ustao i prošao kroz trsku na rubu bare. Srce mu je uzbuđeno kucalo. Da, to će biti savršeno. Mogao bi sagraditi…
Prije nego se žbuka njegovog otkrivenja osušila, oko njegovih su ušiju već počele padati cigle sumnje. Kako može kupiti ovu zemlju i sagraditi crkvu kad jedva ima novca za sebe, svoju majku, braću i sestre? Bio je siromašan čovjek i propovijedao je zajednici siromašnih ljudi za vrijeme jedne od najgorih ekonomskih kriza u ovoj zemlji. Mnogi ljudi u njegovoj zajednici nisu bili zaposleni. Financiranje izgradnje crkve činilo se nemogućim snom. Ali ipak, ako je to otkrivenje zaista bilo od Boga, onda postoji nekakav način…
Bill je o tome porazgovarao s članovima svoje zajednice. Začudo, zajednica je dajući svoje oskudne priloge skupila dovoljno gotovine za kaparu. Dali su izraditi nacrt, osigurati kredit i isušiti baru – sve u nekoliko tjedana. U srpnju su nasuli temelje i na gradilište dovezli betonske blokove. Ali prije nego su postavili drugi sloj betonskih blokova, Bill je htio održati kratku svečanost posvećenja tijekom koje će postaviti kamen temeljac na pravokutan temelj.
To jutro kad će se održati ta svečanost, Bill se probudio oko šest sati. Vani su ptice pjevale kao soprani, dok su pčele zujale kao tenori. Stablo kozokrvnice ispod prozora njegove sobe na drugom katu ispunilo je njegovu sobu mirisnim parfemom ljeta. Bill je dugo ležao u krevetu s rukama iza glave uživajući u radosnom trenutku, razmišljajući: "O, veliki Jahve, kako si Ti divan. Prije samo nekoliko trenutaka bio je mrak, a sad je izišlo sunce i sva se priroda raduje. Uskoro će se i duhovan svijet, koji je zbog grijeha toliko hladan i mračan, radovati jer će sunce pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama."
Dok je tako ležao, unutarnji glas ga je pozvao da ustane. Bill je ustao iz kreveta i stao licem prema prozoru. Odjednom je osjetio neopisivu prisutnost u sobi, poput pritiska – ali ne lošeg, prijetećeg pritiska. Ova je prisutnost izazvala sveto strahopoštovanje kao da se približio sam Gospod. Bill je pogledao tri zida u svom vidokrugu. Soba se činila praznom. Okrenuo se pogledati iza sebe i odmah je utonuo u viziju.

SLJEDEĆEG SU JUTRA lokalne novine objavile članak o ovom događaju pod naslovom: "Pojavila se tajanstvena zvijezda iznad propovjednika tijekom krštavanja." Za sve druge to je bio još jedan zanimljiv dio vijesti, tema za razgovor prvog dana objave. Ali Williamu Branhamu je to značilo puno više. On je stajao ispod te pulsirajuće jantarne kugle i žmirkao zbog jačine njezinog svjetla. Vidio je kako se voda oko njega uzburkala. Jasno je čuo glas kako govori: "Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa Krista, tako si ti poslan s porukom da prethodiš Njegovom drugom dolasku." Ne, to ne treba tek tako pustiti samo zato što se čini čudnim i teškim za razumjeti. Bill je to smatrao natprirodnim znakom koji zahtjeva objašnjenje. Ako je taj znak uistinu došao od Boga, vjerovao je da onda njegovo objašnjenje treba doći sa stranica Božje Riječi. Bill je sa žarom čitao svoju Bibliju u potrazi za indicijama. U blizini je držao bilježnicu i olovku da može zabilježiti dijelove Pisma koji bi se mogli odnositi na to. Na njegovo iznenađenje, otkrio ih je mnogo.
Prvi dio Pisma koji je pronašao da se u njemu Bog pojavljuje u obliku natprirodne vatre bio je Postanak 15, 17, gdje je Bog sklopio savez s Abrahamom. Mojsije je čuo Boga kako mu govori iz gorućeg grma – tu se moralo raditi o natprirodnoj vatri jer grm nije izgarao. Mojsije je ponovno vidio Gospoda u oblaku svjetla koji mu je pomogao da odvede djecu Izraela iz Egipta. Poslije je sreo to svjetlo na Sinaju gdje je primio deset zapovijedi. Mojsije ga je vidio još puno puta, uključujući i onda kad je posvećivao šator u pustinji, te napisao: "Jer Gospod, Bog tvoj, oganj je što proždire…" Salomon ga je vidio kad je posvećivao prvi hram u Jeruzalemu. Manoah, Samsonov otac, ga je vidio kad je sreo anđela Gospodnjeg. Ilija ga je vidio na gori Karmel. Ezekiel ga je vidio u viziji. David ga je opisao u 18. Psalmu. Savla iz Tarza je, na njegovom putu u Damask da bi progonio kršćane, oslijepilo to svjetlo koje mu je reklo: "Ja sam Isus koga ti progoniš." I na kraju, Daniel i Ivan su vidjeli to svjetlo utjelovljeno u Gospodu Isusu Kristu.
To je bio iznenađujući niz stihova koji u Billovom umu nisu ostavili mjesto sumnji u to da je zvijezda koja je sjala nad njim uz obalu prošle nedjelje imala biblijsko porijeklo koje se proteže Svetim Pismom od Postanka do Otkrivenja. Što je više mogao tražiti za potvrdu? Znao je da je to moralo doći od Boga.
Zatim je Bill obratio svoju pozornost na to da se rijeka, čija je površina bila ravna kao da je od stakla, odjednom oko njega uzburkala kad se pojavilo svjetlo. Našao je jedini sličan događaj u Ivanu 5, 4. Je li moguće da je svjetlo iznad njega bio isti anđeo koji je pokretao vodu Bethesde u starom Jeruzalemu? Dugo je razmišljao o toj pomisli, ali nije mogao naći daljnjih dokaza za ili protiv, tako da je to ostavio kao pitanje.
Treći i najizravniji dokaz o značenju ovog znaka došao je iz glasa: "Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa Krista…" Bill je duboko razmišljao o ovim riječima iz svakog kuta, pokušavajući zaključiti što one točno znače. Proučavao je život Ivana Krstitelja i bio je posebno oduševljen vezom kojom je Bog povezao proroka Ivana s prorokom Ilijom. "On [Ivan] će ići pred njim [Isusom] s Ilijinim duhom i snagom..." rekao je anđeo Ivanovom ocu. Kasnije je Isus rekao o Ivanu: "On [Ivan] je, ako ćete pravo, Ilija koji je imao doći." Tu se nalazilo mnogo toga i Bill je znao da će mu trebati mnogo vremena da to bolje shvati.
Razmišljao je i o drugom dijelu onoga što je glas rekao: "… tako si ti poslan s porukom da prethodiš Njegovom drugom dolasku." Bill je vjerovao u drugi Kristov dolazak jer je o tome propovijedao dr. Davis i čitao je o tome u Novom zavjetu. Ali kakve veze ima njegov beznačajan život s najvažnijim događajem svih vremena? Je li to natprirodno svjetlo na rijeci bilo znak? Je li nekako povezano s drugim Kristovim dolaskom? Približava li se to vrijeme? Što je glas mislio kad je rekao "poslan s porukom"? Jedina poruka koju je on imao bila je Biblija. Takve su se misli vrzle po Billovom umu. To se činilo predubokom tajnom da bi je dokučio. Ali je ipak u duši osjetio uzbuđenje zbog novonastalog iščekivanja.

Kad je Billy došao do obale, vidio je Margie W-, djevojku njegovih godina koja je sjedila u čamcu blizu mjesta gdje se trebalo održati krštenje. Margie je bila obučena samo u kupaći kostim. Budući da je smatrao da je kupaći kostim neumjesan i neprimjeren, Billy ju je pristojno zamolio da iziđe iz vode.
Ona je neprijazno odgovorila: "Ne moram se maknuti."
"To je točno, Margie, ne moraš. Ali da sam ja na tvom mjestu, imao bih dovoljno poštovanja prema Evanđelju da odem odavde gdje se krsti."
"Nemoj ti meni pričati o poštovanju prema Evanđelju. Ja sam učitelj nedjeljne škole, ali ne vjerujem u krštenje i ne moram izaći."
Margie se cerila dok je Billy odlazio.
Billy je ušao u vodu zajedno s prvim kandidatom za krštenje. Njih su dvojica stajali u vodi do pasa dok je voda oko njih lagano tekla svojim tokom. Površina vode je bila toliko mirna da je izgledala poput stakla rastaljenog na jakom suncu. Valovi vrućine su zamutili pogled na stabla na suprotnoj obali.
Bill je pitao: "Vjeruješ li da si upoznao Isusa Kista na ovom probuđenju?"
Čovjek je odgovorio: "Da."
"Jesi li se pokajao za svoje grijehe?"
"Da."
"Vjeruješ li da ti je Isus Krist oprostio i da si sada spašen od svojih grijeha?"
"Da."
"Pomolimo se onda." Zajedno su pognuli glave: "Nebeski Oče, mi smo ovdje jer si nam zapovjedio da idemo među sve narode čineći ih učenicima, krsteći ih u Ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Amen." Zatim je Bill dignuo glavu i okrenuo se prema osobi, te rekao: "Na osnovi ispovijedanja svojih grijeha, ja te krstim, moj voljeni brate, u Ime Gospoda Isusa Krista." On se tada uhvatio za nos i Bill ga je uronio u mutnu vodu.
Dok je prva krštena osoba išla prema obali, a druga ulazila u vodu, Bill je podsjećao mnoštvo: "Zašto nam je Isus rekao da se krstimo? Pa, zbog jedne stvari: to je simbolična smrt – smrt svijetu. Simbolično, stari čovjek ide u grob tako da novi čovjek može izaći i živjeti novi život u Isusu Kristu. Ali zapamtite, krštenje vas ne mijenja, to je samo vanjski znak nečega što se dogodilo iznutra. Vjernik svjedoči svijetu da ga je Isus Krist već izmijenio iznutra."
Jednog po jednog, Bill je krstio kandidate na sličan način. Sedamnaesti na redu za ulazak u vodu bio je Edward Colvin, mladić malo mlađi od Billa. Dok su obojica stajala u vodi do pasa, Bill je pitao: "Edwarde, vjeruješ li da si promijenjen na skupovima probuđenja?"
"Da," rekao je mladić.
Bill je povisio glas kako bi ga čulo mnoštvo na obali: "Svi pognite glave." Kad su ga poslušali, Bill je sklopio svoje oči, pognuo glavu i počeo se na glas moliti: "Nebeski Oče..."
Upravo tada čuo je glas koji je rekao: "Pogledaj gore." Otvorio je oči i pogledao Edwarda koji je strpljivo čekao pognute glave i sklopljenih očiju. To nisu bile njegove riječi. Bill nije znao tko je to rekao. Zbunjen, ponovno je pognuo glavu, sklopio oči i nastavio molitvu: "Nebeski Oče, dok ja krstim ovog mladića vodom, Ti ga krsti Duhom Svetim."
Ponovno je čuo glas kako kaže: "Pogledaj gore." Otvarajući oči, pogledao je okolo.
I Edward je otvorio oči, znatiželjan zbog zadržavanja.
"I, brate Bill?"
"Jesi li čuo to?"
"Što čuo?"
Bill je po treći put čuo glas kako kaže: "Pogledaj gore!" Ovaj je put pogledao prema nebu... i ostao bez daha! S neba je silazila vatrena kugla! Iz daljine je sličila zvijezdi, mijenjajući boju između žuto-zelene i jantarne. Dok se približavala, izgledala je poput vatrenog kruga koji se vrtio – tutnjeći, okrećući se, bacajući iskre i plamen. Bill je od velikog straha zadržao dah dok je zvijezda išla ravno na njega, ali se zaustavila vrlo blizu i lebdjela točno iznad njegove glave. Voda oko Billa se uzburkala i digla se fina magla od čega je nastala mala duga iznad zvijezde.
Odjednom je Bill čuo glas kako mu govori. Nije to bio melodičan glas bas, koji mu je tako često govorio u vizijama, ovaj je glas bio tenor, poznat. Rekao je: "Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa Krista, tako si ti poslan s porukom da prethodiš Njegovom drugom dolasku."
Ljudi na obali rijeke su i dalje držali pognute glave u molitvi. Ali Margie je gledala iz svog čamca. Kad je ugledala svjetlo, histerično je povikala prije nego li se onesvijestila, padajući prema naprijed na pramac čamca. Zbog tog su se vriska podigle glave. U nekoliko je sekundi nastala pomutnja kad je mnoštvo pogledalo gore i vidjelo vatrenu kuglu kako lebdi iznad glave Billyja Branhama. Žene su vrištale, muškarci su uhvatili jedan drugoga, neki su paničarili i pobjegli, nekolicina se onesvijestila, a većina je samo drhtala.
Nisu svi koji su vidjeli zvijezdu čuli i glas. Ali čula ga je jedna posebna četrnaestogodišnja djevojčica. Držala je zatvorene oči i pognutu glavu dok su ljudi paničarili, jer joj je njezin pastor rekao da pogne glavu, a ona je uvijek nastojala poslušati svoga pastora. Ona je čula glas, čula je svaku pojedinu riječ i zato što je to čula, nešto se snažno usidrilo duboko u njenoj duši, kao da se u njezino dosadašnje iskustvo zakopalo sidro. Zvala se Meda Broy i bila je određena za vrlo važnu ulogu u Billovoj budućnosti.
Vatrena je kugla lebdjela nad Billovom glavom manje od minutu, a zatim se velikom brzinom vratila na nebo odakle je i došla. Uzburkana se voda ponovno smirila pod spokojnim modrim nebom. Billy je govorio ljudima dok se svi nisu umirili, a zatim je nastavio krstiti dok nije završio s uranjanjem u vodu dvjesto osoba u Ime Gospoda Isusa Krista.
Dok se približavao obali, okružila ga je skupina poslovnih ljudi iz Jeffersonvillea i nestrpljivo pitala: "Što je značilo to svjetlo?"
Bill je iskreno odgovorio: "Ne znam. Ja sam vjernik. Možda je to znak za nevjernika. Ne mogu vam reći."

Bill je dugo vremena sjedio ukočen i zaprepašten. Kad su ga prsti opet počeli slušati, uzeo je kemijsku olovku i počeo zapisivati sedam vizija razmišljajući o njihovom značenju.
"Mussolini će napasti Etiopiju…" To bi bio neočekivani preokret događaja u svijetu. Bill je znao ponešto o Mussoliniju, čovjeku koji je često bio na vijestima. Mussolini je bio totalitaristički diktator Italije od 1922. godine i mnogi su ga smatrali nacionalnim spasiteljem Italije. Sredio je kaos zemlje osiromašene Prvim svjetskim ratom, stabilizirao je talijansko gospodarstvo i vratio Italiji dostojanstvo. Njegove su socijalne reforme provedene bez gubitka potpore poduzetnika ili zemljoposjednika. Mussolinija su podržavale javne osobe cijele Europe i Sjedinjenih Država, uspoređujući ga ponekad sa Cezarom, Napoleonom ili Cromwellom zbog njegovog velikog uspjeha u tranziciji i vladanju svojom državom. Zašto bi Mussolini riskirao svoj ugled da bi izvršio invaziju na tako zaostalu zemlju poput Etiopije?
Što se tiče Adolfa Hitlera, prošlog ga je siječnja njemački predsjednik Paul von Hindenburg postavio za kancelara što je Hitlerovu nacističku stranku dovelo na čelo njemačke politike. Ali kako on može ponovo povesti europske nacije u rat kad je prošli bio toliko razoran i donio tolike patnje? Nitko u svijetu nije želio još jedan rat. Ali vizije do tad nisu nikada pogriješile.
Bill nije razumio svjetske političke sile, ali je čitao novine i bio je svjestan da Mussolinijev fašizam počinje imati veliku potporu u Aziji i Latinskoj Americi. Fašizam je odbacio ideju individualne slobode i umjesto toga njegovi su zagovornici vjerovali da bi država trebala kontrolirati cijeli život nacije. Držali su se ideje da državu treba voditi jedna dinamična ličnost koja će naređivati s vrhovnim autoritetom. Bill nije znao gotovo ništa o Hitlerovom nacizmu koji se tek počeo pojavljivati na vijestima. Znao je ponešto o ruskom komunizmu koji je zagovarao prava radnika i njegovoj skučenoj središnjoj vladi koju je izravno vodila elita Komunističke partije. Od svih, tada sukobljenih strana u Europi, činilo se najmanje vjerojatnim da će prevladati komunizam. Ali ipak, vizije još nikada nisu pogriješile.
Svi ti automobili koje je vidio! Tako zaobljeni i aerodinamični. Izgledali su uvelike drukčije od automobila koji su vozili cestama 1933. godine, koji su bili poput kutija. Kakve će tek divote slijediti ako znanost i tehnologija mogu izumiti tako veličanstvene strojeve! Ali ta će dostignuća nadomjestiti propadanje vrijednosti u svijetu što je u viziji predstavljeno moralnim propadanjem žena. A što je s onom ljepoticom hladnog srca koja će jednog dana dominirati Amerikom? Hoće li ona zaista biti žena ili je samo predstavljala silu? Možda ženski politički pokret ili duhovni pokret. Bill je u zagradama napisao: "Možda Katolička crkva." I na kraju je bilo ono užasno uništenje. Izgledalo je kao da su dani Amerike odbrojeni.
Bill je pročitao proročanstvo svojoj zajednici, usput komentirajući. Kad je detaljno opisivao kako će komunizam progutati tri europska "izma", tražio je da ljudi ustanu i ponavljano govore: "Promatraj Rusiju. Promatraj kralja Sjevera." Nakon što je opisao sedmu i posljednju viziju, dodao je vlastito mišljenje: "Dakle, ljudi, ovaj mi dio nije rekao Gospod, ovo je moje. Ali sudeći po tome koliko sve u svijetu ide brzo, ja predviđam da će se sve to dogoditi do 1977."
Inspiriran ovim vizijama, Bill je entuzijastično propovijedao prve noći svojih skupova probuđenja u unajmljenom šatoru. Iako je i dalje trebao Hope da umjesto njega na glas pročita tekst iz Biblije, to nije omelo njegovu službu jer je žarko poticao ljude da prihvate milost spasenja Isusa Krista. Sljedeće večeri, i svake večeri nakon te, u šatoru je bilo sve više ljudi, dok je na službi posljednje nedjelje ujutro, dva tjedna kasnije, Billy Branham propovijedao pred preko tisuću duša. Pitao ih je koliko ih se želi krstiti u Ime Gospoda Isusa Krista i preko dvjesto ljudi je izašlo naprijed. Završio je propovijed i otišli su do rijeke Ohio.
Bio je to 11. lipnja 1933. godine. Do dva sata popodne skupilo se preko tisuću ljudi na obali rijeke Ohio na kraju ulice Spring kako bi gledali ova krštenja. Zemlja se pržila pod nebom bez oblačka. Nije bilo ni najmanjeg povjetarca da ohladi lica ljudi dok su pjevali: "Stojim na olujnim obalama Jordana i željno gledam prema lijepoj i sretnoj zemlji Kanaana gdje se nalazi moja baština. Ja sam vezan za obećanu zemlju…"

U lipnju 1933. godine, Billy je iznajmio veliki cirkusni šator smješten na praznoj parceli u Jeffersonvilleu i planirao je tamo održati dva tjedna probuđenja. Nedjelju prije nego su počeli njegovi skupovi, dok se pripremao za službu u Masonic Hallu, pao je u trans kakav dotad nije doživio. Vidio je čitav svijet kako se pred njim proteže poput stolnjaka i činilo se kao da je on na neki način povezan s tijekom vremena. Vidio je vojnike maslinaste boje kože kako složno marširaju, a na puškama na ručno punjenje sjajile su im se bajunete. Zatim je vidio kako ti vojnici napadaju skupinu tamnoputih ljudi koji su se branili kopljima, vilama i kosama.
Oglasio se glas od iza s desne Billove strane, izvan njegovog vidokruga. To je bio isti onaj glas koji mu je govorio iz topole kad je imao sedam godina – dubok, rezonantni glas: "Benito Mussolini će izvršiti invaziju na Etiopiju i zauzeti ju. Siromašnija će zemlja pasti pod njegove noge. Italija će onda pokušati izvršiti invaziju na druge zemlje, ali neće uspjeti i sam Mussolini će doći do sramotnog kraja."
Scena se promijenila. Bill je vidio vojsku ljudi u smeđo-zelenim uniformama koja se bori protiv vojnika obučenih u sivo. Mogao je vidjeti vojne tenkove, eksplozije i veliku mrežu betonskih bunkera, topova, strojnica i bodljikave žice. Glas iza njega je objasnio: "Iz Njemačke, mladi Austrijanac, Adolf Hitler, odvući će svijet u rat. I Amerika će također otići u rat, i u procesu će Franklin Roosevelt biti po četvrti put izabran kao predsjednik. Njemačka će se utvrditi iza dugačkog betonskog zida, a Amerika će platiti ogromnu cijenu u životima da bi se probila kroz ovaj zid. Ali Njemačka će biti poražena i Hitler će doći do tajanstvenog kraja."
Scena se ponovno promijenila. Bill je vidio kako se Europa pred njim rasprostire kao karta i kako se mijenjaju nacionalne granice i ponovno formiraju u nove političke blokove. Glas je rekao: "Tri se političke ideologije bore za vlast u svijetu: fašizam, nacizam i komunizam. Prve dvije će propasti, a komunizam će procvasti. Promatraj Rusiju, kralja Sjevera."
Scena se promijenila po četvrti put. Izblijedio je rat u Europi i iščeznuo u prošlosti. Umjesto njega, Bill je svjedočio nevjerojatnom razvoju tehnologije koji preplavljuje cijeli svijet. Među ostalim divotama, vidio je automobile s aerodinamičnim oblinama poput jaja kako putuju po dotjeranom sustavu cesta. Čak je vidio i automobil bez vozača. Ljudi u njemu su bili okrenuti od vjetrobranskog stakla i umjesto toga su se usredotočili na zabavnu igru dok je automobil sam sebe elektronički upravljao po cesti. Glas nije komentirao i scena se promijenila po peti put.
Sada je Bill vidio žene s dugim kosama i dugim haljinama kako marširaju s transparentima tražeći pravo glasa. Kad im je to pravo dano, vidio je kako za predsjednika Sjedinjenih Država izabiru mladog čovjeka. Zatim je Bill gledao kako žene šišaju kosu. Neke od žena su obukle hlače, dok su druge skratile svoje suknje i napravile si oskudne bluze dok im odjeća nije bila veličine i oblika smokvinog lišća.
Vizija se izmijenila po šesti put. Bill je gledao kako se u Sjedinjenim Državama diže predivna žena, elegantno obučena. Ali unatoč njenim ljubaznim crtama lica, činilo se da u njoj postoji okrutnost koja narušava opis. Bila joj je dana velika moć i ona je dominirala zemljom svojim autoritetom.
Glas s Billove desne strane je požurivao: "Pogledaj još jednom." Bill se malko okrenuo pogledati sedmi i posljednji prizor – pred njim su se prostirale Sjedinjene Države u kaotičnim ruševinama. Karteri su izdubili tlo, a stupovi dima iz ruševina su zamračili zrak. Koliko je Bill mogao vidjeti, na zemlji nije bilo ljudskih bića. Zatim je vizija završila.

WILLIAM BRANHAM je propovijedao tri mjeseca u Misionarskoj baptističkoj crkvi kad su se on i dr. Davis porječkali. Davis je želio da Bill postavi nekoliko žena za propovjednike u lokalnoj zajednici. Bill je to izričito odbio.
"Što ti je?" uzrujano je rekao dr. Davis, ljutit zbog njegove drske neposlušnosti. "Ti si starješina ove zajednice," podsjetio ga je pastor, "tvoja je dužnost izvršavati statut ove crkve."
"Dr. Davis, s dužnim poštovanjem prema baptističkoj vjeri i svemu onome za što sam postavljen, nisam znao da je doktrina ove crkve postavljanje žena za propovjednike."
"Međutim, to jest doktrina ove crkve."
Billy ga je pitao: "Gospodine, mogu li se ispričati samo večeras?"
"Ne. Tvoja je dužnost biti tamo."
S jedne je strane Bill smatrao da je dr. Davis u pravu: kao starješina trebao bi podržavati sve što lokalna crkva radi. Billy se osjećao ružno što je primoran napraviti nešto u suprotnosti sa svojim uvjerenjima.
"Hoćete li mi onda makar odgovoriti na neka pitanja?"
"To hoću."
"Možete li mi objasniti zašto je Pavao u 1. poslanici Korinćanima u 14. poglavlju rekao: "Žene neka u crkvama šute, jer im nije dopušteno govoriti?"
"Naravno." Doktorovo je ponašanje bilo puno samopouzdanja. "U to su vrijeme sve žene sjedile iza u kutovima, tračale i došaptavale se, pa je Pavao rekao: 'Nemojte im to dopustiti.' Razumiješ li?"
Billyju se to objašnjenje nije slagalo s drugim dijelom Pisma kojeg je pročitao. "Onda mi objasnite 1. poslanicu Timoteju, 2. poglavlje," Billy je listao stranice Biblije dok nije našao citat gdje je Pavao rekao: "Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti! Uistinu, najprije je bio stvoren Adam, onda Eva. Osim toga, Adam nije zaveden, već je žena, pošto je zavedena, upala u grijeh. Ali će se ona spasiti vršenjem majčinskih dužnosti ako ustraje sa čednošću u vjeri, ljubavi i posvećenju" Dr. Davis, ne kažem da ona želi učiniti nešto loše, ali ona je zapravo u tome zavedena. Stoga, Bog ne želi da ona bude propovjednik."
Dr. Davis se namrštio: "Je li to tvoj osobni stav?"
"To je stav Pisma, koliko ja vidim."
"Mladiću, zbog toga ti baptistička crkva može oduzeti dozvolu."
Billy je izvadio novčanik iz svog stražnjeg džepa. "Skratit ću im muku i odmah je vratiti. Najbolje da se je sam riješim jer vidim da će mi biti teret."
"Ne, ne, brate Billy, nemojmo prenagliti u tome."
Rasprava je završila na tom slabom znaku pomirenja. Kako ni jedan nije htio povući svoj stav, obojica su se složili da bi Billy trebao krenuti vlastitim putem i započeti svoju vlastitu službu Gospodu. Njihovu je odluku zacementirao čvrst stisak ruke i rastali su se kao prijatelji.
Pun snova i entuzijazma, Billy je iznajmio staru dvoranu Masonic Hall u Jeffersonvilleu i počeo održavati nedjeljne službe. Prve je nedjelje došla samo nekolicina ljudi čuti ga kako propovijeda, ali od tada se njegova zajednica povećavala za dušu ili dvije tjedno. Billy je neprekidno širio svoju vjeru svjedočeći novim ljudima koje je sreo na poslu, kao i onima koje je znao čitav život. Na nedjeljnoj je službi uvijek bilo novih posjetitelja jer je pozivao mnoge da dođu. Od tih posjetitelja, nekolicina bi prihvatila Krista kao svog Spasitelja i redovito dolazila na službe. Malo pomalo, njegova je zajednica postajala sve veća.
Svaki mu je novi obraćenik uzimao još malo više vremena, ali Billyju to nije smetalo. Nakon toliko godina odbačenosti, napokon je našao ljubav i prihvaćenost – kako Isusa Krista tako i male skupine ljudi koja ga je smatrala svojim pastorom. Napokon je pronašao svoje mjesto, svoju životnu svrhu i namjeravao se u potpunosti posvetiti Kristu.